Kada vam život servira odlazak iz domovine, iz zemlje u kojoj ste rođeni, u kojoj je sve vaše, u kojoj ostavite porodicu, prijatelje, uspomene, jedan dio sebe i onda kao u nekom filmu probudite se tamo negdje daleko, u budućnosti. U dijaspori. U nekom novom svijetu dobijete šansu da koračate dalje. Novi početak. Kako to samo lijepo zvuči. Novi život, novi ljudi, korak naprijed. Kažu da je svaki početak težak. Nekima je zaista bio jako težak. Nekima samo težak. Neki se vrate.
Što se tiče života ovdje u Irskoj, meni je bilo lako naviknuti se. Da li zbog veselog duha ove zemlje i ljudi koji su jako ljubazni, ili je to zbog mene same kao osobe, ne znam. Nismo svi isti. Ali kada se nađete u zemlji u kojoj ništa nije vaše, stranac ste, ne očekujete pomoć jer znate da je nemate od koga dobiti. Onda se trudite da pronađete svoje mesto, da ispunite svoje snove, i kada vam konačno želje postanu stvarnost, nekako više cijenite sav trud koji ste uložili.
U Irskoj su stvari vrlo jasne, sve sto treba da znate je samo kako da iskoristite dan, carpe diem. Irci su ljudi koji jedino vode računa o svojoj svakodnevnici, koji nas uče da cijenimo prave vrijednosti, da stavimo porodicu i prijatelje na prvo mjesto. Da poštujemo ljude sa kojima radimo, da volimo sebe. Jer sreća je zaista relativan pojam. Sreća nije novac ukoliko ga imamo, a čuvamo, štedimo. Sreća nije ogromna kuća, niti zadnji komad namještaja kupljen tek tako, pa eto zbog komšije, da kod nas bude malo bolji. Sreća je kvalitetno provedeno vrjeme, putovanje, djeca, druženja. Sreća je biti opušten, uživati zbog sebe, a ne zbog drugih. Jer zaista Irci su ljudi koji su mene naucili ono što u današnjem svijetu zaboravljamo, naučili su me da uživam.
Ja sam ovdje zaista srećna osoba, tako se i osjećam. Imam jako dobre prijatelje, ljude koji su mi kao porodica, a daleko smo od toga. Za nepovjerovati. Život je čudo. I nikad ne znamo sta nas sutra čeka. Srećna sam je često sam i u Bosni i Hercegovini, i kažu ljudi da me ne mogu ni poželjeti koliko često sam gost u svojoj zemlji. Ja jednostavno koristim priliku da svaki put obiđem neko novo mjesto. Dolazim zbog porodice koja je uvijek tu za mene, a i ja za njih. Održavam kontakte i sa starim prijateljima, jer razbacani smo širom svijeta. Puna šaka pijeska koju je vjetar raznio. Jedan naziv za sve nas koji smo otišli, dijaspora. Dijaspora koja često popravlja situaciju u domovini, dijaspora koja pomaže kada je gusto, kada je hitno ili kada se čovjek najmanje nada. Dijaspora moze učiniti svijet boljim. Učinite dijasporo da vaša djeca budu bogatija, da govore jezik zemlje iz koje dolaze. Jer ne treba zaboraviti gdje su nam korijeni. Dolazim i ja tako često u našu domovinu jer tako želim. Da kažem da mi nešto posebno nedostaje, pa ne baš. Samo malo ljepše vrijeme mi nedostaje, sunce, to mi baš fali. Dolazim da ne zaboravim odakle sam jednom otišla. E, a šta nedostaje našim ljudima koji su ostali u domovini, o tome ćemo možda nekom drugom prilikom…
Evelina Jukić
