Dođe čovjeku jednom tako da se pokrije nekom dekom i da neko vrijeme ni o čemu ništa ne zna.
Dogodi se tako kada se mnoge rane otvore i zatvore stotinu puta na dan, pa se pita jesu li rane zacijelile ili nisu. Dođe čovjeku tako pogotovo onome koji je svima pokušavao biti sve i koji je na svoju kičmu natovario brojne terete drugih ljudi misleći da im pomaže, a zapravo im je činio medvjeđu uslugu jer su jedino oni mogli nositi taj teret do svoga cilja.
Dođe čovjeku jednom tako da se pokrije nekom dekom pripremi si neki čaj i uzme u ruke neku knjigu. Dogodi se to čovjeku koji je navikao da ga nitko ne sluša i da ga nitko ni za što ne pita. Dogodi se to čovjeku koji je premalo bio sam i koji se pod svaku cijenu trpao u društvo koje ga nije primalo i prihvaćalo samo zato da ne ostane sam sa svojim mislima i osjećajima misleći da je to najveća tragedija koja mu se može dogoditi a zapravo bi mu to bio jedini spas.
Dođe čovjeku jednom tako da se pokrije nekom dekom i da ne postoji za nikoga neko vrijeme. Dogodi se to nakon previše loših dana, nakon mnogo negativnih riječi da mu se više teško izboriti sa zdravom slikom o sebi, dogodi se to kada srastu stare rane a onda zaboravi tko mu ih je zadao i ponovno se vrati u to društvo. Shvati tada da je krajnje vrijeme da uskoči u neki vlak i pobjegne daleko od svih i pronađe malo svoga mira.
Dođe čovjeku jednom tako da se makne od svih i svakoga i pusti svoju dušu da napokon diše bez ikakvih pritisaka i potreba da se s nekim uspoređuje. Da ponovno smogne snage koju je izgubio u brojnim nepotrebnim bitkama te da ponovno ustane i krene ispočetka. Dođe čovjeku jednom tako da ima život kakav zaslužuje a ne onakav kakav mu drugi serviraju, da ima jednom konce života u svojim rukama i da napokon može reći da je slobodan čovjek.
