Bez obzira koliko dugo spavam, kad se probudim, osjećam se umorno. Mentalno sam iscrpljena. I nijedna količina kafe to ne može promijeniti.

Umorim se od iste rutine, kad tačno znam redoslijed događaja koji se svakodnevno događaju, jer je moj svijet prestao biti iznenađujući i nepredvidiv. Probudim se, odem na posao, idem kući, gledam TV ili društvene medije kako bih se zabavila. A onda zaspim.

Umorna sam od uvjeravanja sebe da je sve u redu, a ustvari nije. I dalje se prisiljavam da razmišljam pozitivno kako bih opravdala vlastita očekivanja, ali umjesto toga sam razočarana …

Ne osjećam se ugodno s ljudima oko sebe, pogotovo ako su oni bliski prijatelji ili članovi obitelji, jer se razgovori uvijek svode na jedno, ogovaranje. Postavljaju ista pitanja, žale se na istu stvar, samo što to rade u različite dane, koristeći različite riječi. Ponekad se čini da se kalendarski mjeseci izmjenjuju bez vremena.

Toliko je naporan pristup ljubavi i samo-mržnji. Pokušavam se potruditi, umjesto da se opustim.

Želim promjene koje će me usrećiti, ali nisam sigurana što će sve to donijeti. Ne znam što da radim. Izgubila sam se …

Želim nešto nebitno, a ne nešto konkretno, poput iPhonea, automobila ili frajera.

Jedino što želim je sreća, mir, samopoštovanje. Možda se samo želim osjećati drugačije, jer su moji osjećaji tupi.

Čak i ako ne kontroliram svoje vlastite misli i osjećaje, uvijek preuzimam odgovornost za svoje odluke, pa želim promjene. Otkrit ću što želim od ovoga svijeta i slijedit ću svoje želje. Želim pronaći nešto čemu ću se radovati sutra, dok danas uživam.

Želim se probuditi, jer sam umorna od svog vječnog sna s otvorenim očima.

Izvor: pozitivanstav