Izgubi se a da ni jednu riječ ne pamtimo. Nestane u noći. Tiha je moja ulica. Rijetko se čuju koraci. A moj prozor je uvijek oškrinut. Noć mi je postala najbolja prijateljica. Osluškujem i čekam na tebe. Možda se pojaviš jednog dana.
Večeras, baš kao i one noći kada je sve stalo, tmurno je. Čak ni zvijezda nema, da ti pokažu put, najljepši put mladosti koji si ostavio iza sebe. Težak je život ovdje, teško je biti sam. Ponekad me stari sat vrati u stvarnost, čujem da i dalje vuče svoje umorne kazaljke, skromno i tiho ka budućnosti. To je njegov put, zna da se nikad neće izgubiti u prostoru. A nećeš ni ti.
Ali, ti si noćas zaista daleko, možda na obali nekog mora slušaš valove. Možda si na nekoj planini i gledaš zalazak sunca. Gledamo ga često. Zajedno. Jedno je sunce. Smijemo se, ali uvijek odvojeno.
Zvuk tvoje gitare u mojim mislima, sjećanje na sve što je naše, baš sve. A danas, šta smo mi? Jesmo li samo usputni prolaznici ovog života, koji su se slučajno sreli i onda izgubili. Zaboravili se nismo, to znam. Nada je ostala. Osjećam da je svaki tvoj pogled upućen meni. Osjećam da smo tu, i da će nam život pružiti mnogo više.
Postoji nešto više iznad nas. Nešto veće i jače od ljubavi. Možda upornost starog sata da istraje u ovom vremenu. Možda ljubav. Ljubav nije samo riječ. Ljubav je u očima tvojim.
Postoji sve ono što nikad nije izrečeno. Možda i ne treba da bude. Jer dovoljan je pogled i saznanje da ćeš uvijek biti tu negdje. U svakoj pjesmi. Jer ja sam tvoja pjesma…
