Generaciji žutih čizmica

Snijeg škripi pod našim čizmicama. Gumene su, žute i hladne. Imamo skafandere iz jednodnog dijela. Rukavice su nam nane isplele najmekanijim rukama od najgrublje vune i imaju  samo jedan prst. Praktično za djecu, praktično za nane

778

Snijeg škripi pod našim čizmicama.Gumene su, žute i hladne. Imamo skafandere iz jednodnog dijela. Rukavice su nam nane isplele najmekanijim rukama od najgrublje vune i imaju  samo jedan prst. Praktično za djecu, praktično za nane. Kape su nam velike, šarene, kupovne, pletene…Neko ima i šubaru sa repićem pozadi.Ispod njih vire zakrvavljene uši obojene mrazom. Obrazi su  crvene jabuke   ispucale od hladnoće. Curi nam nos svima i niko se ne uzrujava zbog toga. Dječaci brišu rukavima, djevojčice maramicama. Vučemo sanke za sobom, niti jedne nisu iste. Neke su babine, neke od starijeg rođaka, nekome je tata kupio u Jugoplastici. Nije nas briga za to. Idemo u koloni prema Prijepoljčevoj i niko se ne svađa. Isto nas pitanje sve muči. Da li ćemo se moći sankati niz ulicu? Da li je čika Halid prosuo lug da može otići na posao, da li nam je ostavio bar malo staze, netaknute, da možemo  i mi svojim poslom krenuti. I onda oduševljenje i obećanja da ćemo mu kupovati novine, hljeb, mlijeko do kraja života. Opet je mislio na nas. Nalazimo se na vrhu ulice koja je samo na nas čekala. Lug je tu, ali uz sami kraj kuća. Nama ne smeta, odraslim je dovoljna stazica luga. I sve se dešava nekim prećutnim dogovorom. Stariji ne diraju nas, mi poštujemo njihovu stazu. I onda počinje igra u kojoj se uživa do posljednjeg atoma snage. Vriska, cika, dovikivanje, smijeh koji se širi mahalom.Sudaramo se, prelazimo jedni drugima preko nogu, ruku. Valjamo se u snijegu, gubimo rukavice, kape, šalove…gubimo pamet… ali djetinjstvo ne.

Tim danima u Sarajevu čula se samo cika djece i otegnuto, hop!

Vukli bismo sanke uz ulicu, niko nam nije pomagao, braću i sestre samo vodili sa sobom. Niko nam nije smetao. Dah se  pušio iz naših usta, gorile su nam noge u gumenim čizmama. Zavukla bi  nam se neka ljuta vatra pod nokte. Šalovi bi nam se zalijepili za usta. Jurili smo na starim, pohabanim, slomljenim i novim sankama. Mijenjali bismo se da svako proba svačije. Niko se nije takmičio čije su ljepše, novije… Znali smo  samo da su  najbrže one što je Alijin dedo davno napravio.

Bilo je i onih koji ih nisu imali, ali su dolazila tamo. Znali su da kod svakog ima jedno mjesto viška. Taj bi se sam nudio da ih vuče pola puta uz ulicu, u znak zahvalnosti, prećutne. Svi smo se plašili iste stvari – poziva na ručak  neumoljivih majki koje bi nas zvale sa avlijskih vrata. Plači i strah da do povratka neće više biti snijega, da će nam doći oni iz Kulina bana i izlizati stazu. Na putu prema kućama,  dogovarali smo se da se  poslije ručka opet nađemo svi na istom mjestu.

Teško da smo ta obećanja mogli uvijek ispuniti. Mokri i promrzli smo sjedali za stolove i jeli šta god su majke stavile pred nas. Skafandere, rukavice, kape sušili smo pored kreka peći i niko nije smio pomisliti da pita da opet ide vani. Gledali smo se kroz zamagljene prozore i pogledima pričali najtužnije priče zašto nismo izašli opet. I sve smo se razumjeli i svima nam je sve bilo jasno.

Navečer bismo pili čaj od luka, jer smo svi kašljali ko magarci. Provjeravali smo kroz prozore da li snijeg pada još, da li ćemo sutra nastaviti svoju avanturu.

Svi bi sanjali  sanke i u snu govorili hoppppppp.

Budili bismo se rano, gurali smo prženice ili uštipke u usta i izlijetali na ulicu uz obećanje da nećemo biti mokri do gaća i da ćemo doći na ručaka kada čujemo ezan za Ikindiju.

Ispadali bi iz svojih avlija na ulicu svi u isto vrijeme, bez dogovora i poziva. Svakome od nas je osmijeh plesao oko glave. Kako smo prolazili ulicom, tako bi nam se pridruživali svi oni koju su krenuli na isto mjesto gdje i mi. Samo mi smo znali koja je sreća kada pada snijeg u Sarajevu i niko od nas nije znao koliko minusa ima. Ne znam da li smo znali da oni uopće postoje, osim ponekog u sveskama zbog neurađene zadaće. Tu smo provodili svoje vikende sve dok strehe ne bi zažuborile proljećem, tu smo bili djeca koja su imala malo i bila sretna, djeca koja nisu imala ništa osim djetinjstva i to nam je bilo sasvim dovoljno.

Autor: Selma Hadžimusić-Karić