Četiri su sata. I šest mjeseci od kada te nema. Zora. Pada snijeg niz narom isprskano nebo. Gledam. Da mi je da ovo vidiš. Ovaj gluhi akvarel. Ovaj smiraj svega pod ledenim konfetama. Zamišljam u svojoj nesanici – Tvoju dušu, kao svjetlucavu baju maslačka, kako lebdi negdje meni nepoznato i daleko.
U životu postoje parametri, a u smrti je dovoljna bol da znaš sve što trebaš znati o nekome. Moja bol je kao ovaj grimiz na nebu. Boli me. Volim je. U njoj si Ti. Ni jednom nijansom žute Te ne bi razvodnila u sreću. Crveno boli baš onako kako sam te voljela. I onako kako si Ti volio mene.
Pahulje gode vreloj rani.
Uhvatim se, evo ovako u sitne sate, kako preturam po slabo osvijetljenoj arhivi mojih sjećanja. Tragam za našim trenucima ne bi li ih ovaj put guštala i cijenila više. Zagledam ih kao antikvitete vječno preskupe za prodati zaboravu. I tako će biti sve dok i sama ne postanem nečija baja maslačka koja svjetluca negdje u trbuhu svemira zajedno s Tobom.
Volim Te Tata,
Tvoja curica
