Moja bitka u kojoj nisam bila junak

740

U životu me najviše bilo strah stvari koje se nisu ni dogodile.

Tako je bilo i ovih dana i tako je bilo to jutro.

Spremala sam je za vrtić i borila se da sakrijem suze.

Napolju je bilo hladno, pa sam njene rukavice ostavila  na radijatoru  u toku noći da ujutro budu tople. Oduševljena njihovom toplinom, rekla mi je da sam najbolja mama na svijetu.

Uvijek to radim, ali je ona izabrala baš to jutro da mi uputi najveći kompliment. Zagrlila sam je i poljubila. Jedva sam je pustila, a ona je žurila da smjesti svoju ručicu u očevu. Krenula je i rekla cvrkutavim glasom :”Ćao, mama!”

Požurila sam da  sto prije zatvorim vrata, da se isplačem i skupim  snage za ono što slijedi.

Nije se okrenula da me pogleda i bilo mi je drago, jer da jeste, vidjela bi majku koja se rasula u komade.

Trebala sam na rutinsku operaciju, ali život me naučio da ne postoje rutinske stvari. Kod mene nikada i ništa nije bilo rutinski.

O tome nismo pričali pred njom, nisam htjela da je tako malu opteretim životom, bolnicama, operacijama…

Gutala sam kamenje, zapinjalo  mi  je u grlu kada su ugasili svjetlo u bolničkoj sobi, noć u kojoj svojoj djevojčici nisam pjevala uspavanku pred spavanje i pričala priču.

Da ne bude zabune, nisam majka koja se od svog djeteta nikada nije odvajala, ali nije isto kada odeš na vikend negdje bez djeteta i kada legneš u bolnički krevet.

Pokušala sam sebi objasniti da to radim da njoj budem zdrava, jednostavno da me IMA, a onda sam se prepala i pomislila… šta ako me ne bude više imala ni ovakvu, ni onakavu?

Shvatila sam da sam potpuno sama u toj svojoj odluci, da ne postoji niko ko će na sebe da preuzme odgovornost mog postupka i da mi bude  vjetar u leđa. Koliko god ljudi da imam oko sebe, to je samo moja odluka i ničija više, svi ostali su samo posmatrači.

Prvi put sam se osjetila potpuno napušteno, samo, jadno…

Skupljam atome snage, oblačim ih u zelenu haljinu, odvode me  u kolicima i na tom putu do operacione sale mi  kroz glavu prođe sve što sam bila i sve što sam htjela da budem, a  ne znam da li ću stići. Bruje mi u glavi riječi anesteziologa, blagi dodiri po licu koji mi se čine poput dodira djeteta i tonem, nestajem, ostaje crna rupa u glavi i mislima.

I da vam kažem, ne budim se ista. Budim se u istom tijelu, malo načetom, ali  nikada više neću biti ista… načne to čovjeke zauvijek.

Dolazak kući me  iznenadio kao i spoznaja da ona zna sve šta mi se dogodilo, zna da sam bila na operaciji i želi da joj ispričam kako je sve to prošlo, a ima samo četiri godine. Plačem od sreće što  mi je dijete tako zrelo i veliko i što sada znam da je zrelija od mene. ZRELA JE ZA ŽIVOT i sa mnom i bez mene. I da budem iskrena, nije na mene.

Autorica: Selma Hadžimusić-Karić