Gdje ponos dođe po svoje, tu ljubav kofere već pakuje…

Dakle, ako želimo ostvariti uspješne ljubavne odnose, treba razlikovati ponos od samopoštovanja, jer samopoštovanje je unutrašnja vrijednost osobe i ne temelje se na procjeni drugih, važnih, ljudi...

983
Prtscr

Dakle, ako želimo ostvariti uspješne ljubavne odnose, treba razlikovati ponos od samopoštovanja, jer samopoštovanje je unutrašnja vrijednost osobe i ne temelje se na procjeni drugih, važnih, ljudi. Osoba koja ima zdravo samopoštovanje zna dokle idu njene lične granice i zna napraviti prioritete u odnosima, odnosno, dugima daje do znanja do kojih granica se može rastegnuti.

Koliko puta smo čuli kako  neka osoba kaže kako je ponosna na svoga muža ili svoju djecu: „On/ona je moj ponos!“ A ponos je osjećaj velikog zadovoljstva samim sobom, stoga, kada je žena ponosna na svog muža, ona njegove zasluge pripisuje sebi, ili zasluge svoje djece.  To su uglavnom one žene koje ocjenjuju kako same ne mogu ništa predstaviti, a što bi drugi smatrali za važno, pa uspjehe drugih, pripisuju sebi. Identifikuju se s drugim.  Zato su ponosne. A ponos se uvijek osjeća prema vlastitom biću. (Tata/mama/drugi, vidite šta ja mogu!)

Psihoterapeut, Zoran Milivojević, u svojoj knjizi Emocije, navodi da je u djetinjstvu ponos važan, jer omogućava djetetu, da pozitivnu sliku o sebi počne doživljavati kao stvarnu, a koju su potvrdili autoriteti. U odrasloj dobi ta slika treba da se razdvoji od tuđeg mišljenja, kako bi osoba mogla spoznati osjećaj samozadovoljstva.

Milivojević dalje navodi da je ponos socijalni osjećaj, jer ponosna osoba vjeruje da je, time što je nekim svojim postupkom izazvala odobravanje autoriteta/društva, dobila socijalnu potvrdu ili „dokaz“ da vrijedi kao biće. Ovako stvoren osjećaj je po svojoj prirodi osjećaj superiornosti, jer se osoba natječe  s drugima za naklonost autoriteta, tako da „vrijediti“ znači vrijediti više od drugih. (Emocije,:454)

Povuci ručnu

„U jednoj vezi, progutao sam hiljadu i jedno g…., oprostio neke mnogo gadne stvari, da bih opet doživio isto. E, kad sam digao nos, udario čežnju i povukao ručnu, ona piše, zove, lajka po onom nesretnom fb … Bol je privremen, ponos je vječan, i onog momenta kad sam otrijeznio svoju teleću glavu i naučio cijeniti sebe, ubrzo su to naučili i drugi! Nema potrebe biti skot prema nekome ko je ok prema tebi, ali nauk za ubuduće: prvi faul – crveni karton. Ispadaš iz igre i tačka.“
U ljubavnim odnosima, gdje ponos dođe po svoje, tu ljubav kofere već pakuje, kaže Željko, a u skladu s navedenim objašnjenjem ponosa, jedna strana procjenjuje  da druga ignoriše vrijednost prve, što prva osoba doživljava kao omalovažavanje.

„Ja činim mnogo toga, ja sam zaista uspješan i vrijedan i dajem se za vezu, a ona to ne vidi. Pokazat ću ja njoj ko sam, zaista ja! Neće me  pred svima vući za nos, vidjet će ona kakav je moj ponos.“
Dakle, ako želimo ostvariti uspješne ljubavne odnose, treba razlikovati ponos od samopoštovanja, jer samopoštovanje je unutrašnja vrijednost osobe i ne temelje se na procjeni drugih, važnih, ljudi. Osoba koja ima zdravo samopoštovanje zna dokle idu njene lične granice i zna napraviti prioritete u odnosima, odnosno, dugima daje do znanja do kojih granica se može rastegnuti.
U prethodnom primjeru riječ je o infantilnom osjećaju, tj. dijete vjeruje da ne vrijedi ako nije prihvaćeno, u ovom slučaju partner vjeruje da ne vrijedi, jer ga ne prihvata partnerica. (A on ju je ocijenio kao nekoga ko je važan.)

Igra mačke i miša

Zbog toga se, često u odnosima osobe igraju  „miša i mačke“, a postoji i jedna priča koja se zove Dječak i Djevojčica.

Bio jednom jedan dječak po imenu Dječak. Dječak je bio krupan, zgodan dasa.
I Dječak je bio zaljubljen.
Dječak je bio zaljubljen u djevojčicu po imenu Djevojčica. Ali Djevojčica za to nije željela da zna.
Vidite, Djevojčica je bila ljupko, lijepo, majušno, slatko stvorenje i, Dječaka je, da izvinite, veselo vukla za nos. Dječak prosto nije znao šta da radi.
Vidite, dok Djevojčica nije naišla, Dječak prosto nije mogao da se odbrani od drugih djevojčica.
Trenutni problem bio je da je Dječak do ušiju bio zaljubljen u Djevojčicu, a da nije znao kako da je obrlati.

I tako je jednog dana dječak pitao svog prijatelja, Prijatelja, za savjet.

Poslije dugog razmišljanja, Prijatelj je posavjetovao Dječaka da zaigra igru “Ne dam ti se” na koju bi Djevojčica ubrzo morala da padne. Dječak je prihvatio Prijateljev savjet.
I ne lezi vraže…

Djevojčica je uskoro izgubila glavu. Počela je da sanja Dječaka. Neprestano je smišljala slučajne susrete s Dječakom. Nije prestajala da mu piše ljubavna pisamca. Njeno srce je stalno vapilo za Dječakom.
Ali sada Dječak za to nije želio da zna, zato što je igrao igru “Ne dam ti se”.
A ni Djevojčica nije znala šta da radi… jer je bila zaljubljena u Dječaka… a Dječak ju je prosto ignorisao.
I tako je Djevojčica otišla do svoje prijateljice, Prijateljice, po savjet.
Prijateljica je rekla Djevojčici da treba da igra igru “Ne dam ti se” na koju bi Dječak ubrzo morao da padne. Djevojčica je prihvatila Prijateljičin savjet i zaigrala igru “Ne dam ti se”.
Ali pošto je Dječak već igrao igru “Ne dam ti se”, nije ni primijetio da i Djevojčica igra igru “Ne dam ti se”.

I tako se ništa nije ni desilo.
E, sad je to kraj ove tužne priče.

I Dječak i Djevojčica igrali su igru “Ne dam ti se“ i nikada se više nisu ni vidjeli ni sreli.
Ali su zato oboje poslije toga živjeli veoma daleko jedno od drugog.