prtscr/youtube

“Boli li te?’ –Radoznalo sam ga pitala, svaki put kada bih razigranim prstima prešla preko nekog njegovog ožiljka. “Ne boli me. Taj tu je ostao kao sjećanje na mog nekada najboljeg druga. Više ne pričamo. Već godinama. Baš tu mi je zabio nož onda kada mi je u nevolji okrenuo leđa.”

Nastavila sam da šaram nemirnim prstima po njegovim golim leđima. Satima. Za svaki ožiljak sam čula po jednu priču, kako, kada i ko ga je tokom godina povrijedio. Čudio se isprva, kako ja vidim ono što drugi ne mogu. Kako vidim svaki njegov ožiljak, kada ni jedan nije na koži, svaki je ispod kože, duboko u meso urezan…

Objasnila sam mu da vidim, jer sam i sama milion puta bila iznevjerena i povrijeđena. “Obećaj mi da ni jedan novi ožiljak neće biti mahom tvoje ruke nanet, možeš li?” -Zatražio je. Skoro zamolio. Da obećam. Ja, koja nikada ništa ne obećavam. Ali ovaj put, “Obećavam” rekla sam istog momenta, bez razmišljanja. Znala sam da ne želim nikada da ga povrijedim. Stalo mu je, jer ne može te povrijediti niko, do onaj ko je srcu drag.

Zato treba da mu obećam. A meni je samo to trebalo da znam. Da me voli istom mjerom kao ja njega. Bezuslovno. Sa mnom je siguran. I sada znam da sam i ja sigurna sa njim. Toliko puta povrijeđeni, napokon sa sebi sličnim spojeni, sudbina valjda… šta li je…